Galiano Labinjan:
Gimnazija u Pazinu s nastavom na njemačkom jeziku (1836. - 1890.)
1. UVOD
2. OSNIVANJE I RAD NIŽE GIMNAZIJE S NJEMAČKIM NASTAVNIM JEZIKOM U
....PAZINU
3. OSNIVANJE I RAD CARSKO KRALJEVSKE VELIKE DRŽAVNE GIMNAZIJE S
....NASTAVOM NA NJEMAČKOM JEZIKU U PAZINU
4. ZAKLJUČAK
U prvoj fazi svog djelovanja (od 1836. do 1873.) gimnazija s njemačkim nastavnim jezikom djeluje u Franjevačkom samostanu kao prva srednja škola u unutrašnjosti Istre. Uprava je bila u rukama franjevaca Hrvatsko-kranjske provincije Sv. križa čiji je provincijal određivao profesore-franjevce. Godine 1873. gimnazija se iz samostana preselila u susjednu zgradu nekadašnje vojarne i postala državna. Do 1886. godine djeluje kao osmorazredna, a potom kao četverorazredna niža gimnazija. Službeni jezik bio je njemački, a talijanski i hrvatski đaci su učili kao relativno obvezne predmete. Gimnazija je ukinuta odlukom Ministarstva bogoštovlja i nastave te je 1890. premještena u Pulu. U istoj je zgradi nakon devet godina zatišja otvorena Velika državna gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom.
1. UVOD
Srednje školstvo na Pazinštini ima svoje prve početke u prvoj polovini 19. stoljeća kad se osniva Niža gimnazija s nastavom na njemačkom jeziku. Djeluje u Franjevačkom samostanu u Pazinu od 1836. do 1873. godine, a izraz je potreba za kadrovima nastalim u vrijeme izrazitih općedruštvenih, gospodarskih i političkih promjena i s druge strane u vrijeme jačanja uloge Pazina u Istarskom okrugu.
1
U drugoj polovini 19. st. ova škola prerasta u C.k. državnu gimnaziju također s nastavom na njemačkom jeziku koja djeluje od 1873. do 1890. godine, najprije kao Velika odnosno, osmorazredna gimnazija do 1886., a u zadnjoj fazi razvoja kao Niža državna gimnazija.
Preduvjeti ovog procesa nastali su ranije na ovom području, a važnu kariku u razvoju školstva, kako u Pazinu tako i u drugim naseljima Pazinštine, imao je razvoj osnovnog školstva.
Prvi se oblici osnovnog školstva javljaju na Pazinštini još u 16. stoljeću.
2
Jaku tradiciju u obrazovanju kadra, prije svega za vlastite potrebe, ali i šire, imaju Pavlinski samostan u Sv. Petru u Šumi i Franjevački samostan u Pazinu, koji je osnovan 1481. godine. Nije sigurno kad su franjevci osnovali u Pazinskom samostanu pučku školu, ali prema Kronici Franjevačkog samostana u Pazinu 3 saznajemo da u toj ustanovi djeluje osnovna škola odnosno pučka škola krajem 18. stoljeća i da je 1781. godine imenovan učiteljem u toj školi učiteljem imenovan o. Felicissimus Christel koji je njome upravljao do svoje smrti 20. kolovoza 1787. godine.
U seoskim naseljima na području Pazinske knežije nije bilo škola. Tu i tamo svećenici su podučavali manji broj djece.
Prvi oblici osnovnog školstva izvan Pazina razvijaju se u Pićnu kao sjedištu Pićanske biskupije već u 17. st.
Slično stanje bilo je u Mletačkom dijelu Pazinštine, odnosno srednje Istre. Na tom području škole su osnivane i djelovale samo u većim naseljima, kao npr. u Motovunu.
Do određenih promjena došlo je u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme reforme carice Marije Terezije i cara Josipa II. u 18. stoljeću i kasnije u vrijeme poticanja merkantilizma. Tako je zakonskom uredbom od 6. prosinca 1774. carice Marije Terezije precizirano da se otvaraju u svakom manjem mjestu – trgovištu – otvaraju trivijalne škole, a u okružnim gradovima centralne i to na njemačkom jeziku. Reforma se temeljila na prosvjetiteljskim idejama. Sustav dje 1805. dopunjen posebnom školskom uredbom kojom je utvrđen i državni nadzor nad školama.
Na temelju tih reformi uređena je i samostanska pučka škola koja je bila u početku jednorazredna (trivijalna), a zatim glavna s tri razreda i potom normalna s četiri razreda.
U vrijeme francuske uprave, početkom 19. stoljeća poduzimaju se mjere za poboljšanje stanja u školstvu. Sukladno principima buržoaske revolucije, nastoji seizmjeniti cjelokupni školski sustav. U skladu s tim općinama je dan nalog za otvaranjem osnovnih škola za dječake i djevojčice (od 6 do 12 godina života) i to na materinskom jeziku, ali se taj plan, uslijed ratnih prilika i pomanjkanja financijskih sredstava, ostvario samo djelomično.
Iz povijesnih je izvora vidljivo da Austrijska Monarhija početkom 19. st. u želji da prosvjetnoj djelatnosti da veći udio, sukladno svome sustavu, političkim i gospodarskim promjenama, postupno potiče razvoj osnovnog i srednjeg školstva, dajući kod toga u školama prednost njemačkom jeziku kao nastavnom, a kasnije talijanskom.
Austrijska uprava obnavlja rad osnovnih škola od 1814. godine nadalje. U Istri je od 1816. do 1820. osnovano, kako je poznato, 27 osnovnih i 6 glavnih škola s nastavom na njemačkom jeziku. Škole i dalje polazi malo djece. Uglavnom podučavaju kapelani – učitelji, negdje župnici, a bilo je vremenom i svjetovnih učitelja.
Školstvo u Istri, a tako i u srednjoj Istri, prije 19. st., dijelom i u prvoj polovini 19. st., bilo nedovoljno razvijeno, a u kvalitativnom pogledu na niskom stupnju.
U krajevima kojima je gospodarila Venecija otvarane su škole s nastavom na talijanskom jeziku, a na austrijskom području postojale su škole u kojima je nastava realizirana na njemačkom ili talijanskom jeziku.
Prema Kronici Franjevačkog samostana osnovna škola se u toj ustanovi djeluje i 1816. godine.
U Pazinu 1819. prema povijesnim izvorima djeluje javna osnovna škola s nastavom na njemačkom jeziku.
4
To je vidljivo iz tiskanice o Uspjehu (klasifikaciji) učenika tiskanoj u Rijeci (Fiume) Glavne škole u Pazinu (Hauptschule zu Mitterburg) iz 1823. godine. Većina učenika je iz Pazina, ali ima i učenika iz okolice Pazina te iz Barbana, Pićna, Žminja, Pule, Kopra, Labina, Rijeke, Trsta i drugih mjesta.U početku je to bila trivialna škola za dječake. Djelovala je u Franjevačkom samostanu, a nastavu kao i ranije vode franjevci. U školi je kasnije otvoren i drugi odjel za djevojčice pa su je nazivali glavnom odnosno na njemačkom jeziku Hauptschule, a na talijanskom jeziku kao Caposcuola. Radilo se o školi s 4 razreda. Broj djece bio je mali. Iz kronike i korespodencije Franjevačkog samostana vidljivo je da u Pazinu postoje problemi u svezi s prostorom, kadrom i opremom za rad škole. 5
Traži se izgradnja ili iznajmljivanje posebne zgrade za potrebe osnovne škole jer je u Samostanu nedostajao prostor za školske potrebe i za redovni rad osoblja, a u svezi s kadrom sav teret snosi Franjevački samostan u dosta otežanim uvjetima, često i na uštrb pastoralnog rada.
U Pazinu je osnovana i Pripravnica za djecu koja će nastaviti školovanje u gimnaziji, a u nju su bila uključena djeca sa šireg područja srednje Istre.
Osnivanje novih škola ide veoma sporo zbog pomanjkanja prostora, kadrova i financijskih sredstava za plaćanje učitelja i materijalne troškove.
S obzirom na to osnovne škole u drugim naseljima Pazinštine formirane su nešto kasnije: Tinjanu 1820., Žminju 1822., Gračišću 1825., Draguću 1840., Bermu 1843., Grimaldi 1851. i ponovno 1953., Lindaru 1852., Sv. Petru u Šumi 1957. i Kringi 1858. g.
Školstvo je bilo pod upravom Crkve sve do 1869. godine 6 kada su škole postale svjetovne, a pohađanje škole je na prijelazu iz 19. u 20. st. bilo obvezno.
Novi procesi u školstvu, inaugurirani donošenjem nove zakonske regulative 7 , bili su veoma bitni za svekoliki razvoj prosvjete i kulture, a posebno za uvođenje materinskog jezika u školama kao nastavnog (na ovom području prije svega hrvatskog odnosno talijanskog jezika). To se u praksi realiziraloveoma sporo i za stanovitim tenzijama i sukobima.
Uspjeh u školama s nastavom na njemačkom jeziku nije bio zadovoljavajući, obuhvat djece nije bio velik pa se uslijed novih društvenih promjena i zahtjeva stanovništva, u školama uz njemački uvodi najprije talijanski, a tek kasnije i hrvatski jezik kao nastavni jezik.
Spomenuti su procesi u osnovnom školstvu činili temelj za ukupni razvoj školstva i kulture ovoga područja i šire utjecali na obrazovni nivo puka, napredak u gospodarstvu, zdravstvene prilike te na svijest puka pa i u nacionalnom pogledu.
Formirano osnovno školstvo čini osnovu za razvoj srednjeg školstva u srednjoj Istri i šire, a počeci srednjeg školstva, koji se razvijaju u Pazinu u 19. st. čine osnovu i poticaj za razvoj školstva u 20. stoljeću.
2. OSNIVANJE I RAD NIŽE GIMNAZIJE S NJEMAČKIM NASTAVNIM JEZIKOM U PAZINU (1836.-1873.)
2.1. O nazivu, sjedištu Niže gimnazije i početku rada
Niža gimnazija s njemačkim nastavnim jezikom je nazivana i Njemačkom nižom gimnazijom, odnosno Carsko kraljevskom franjevačkom gimnazijom u Pazinu
8
Dekret odnosno odobrenje za osnivanje i rad škole pristiglo je od Carske kancelarije temeljem molbe građana Pazina i preporuka kompetentnih baruna, Okružnog kapetana i mnogih uglednika. 9
Prema Kronici Samostana za 1836. C.k.gimnazija u Pazinu bila je svečano otvorena 5. studenog (prije 163 godine).
2.1. Prostorni i drugi uvjeti rada, uprava i kretanje broja učenika
Škola je djelovala od 1836. do 1873. g.. Bila je pod državnim nadzorom, a njome su upravljali franjevci Hrvatsko-kranjske franjevačke provincije “Sv.križa”.
Provincijal ove franjevačke provincije sa sjedištem u Kostanjevici (Castagnevizza) kod Gorice (zu Görz) određivao je profesore za Gimnaziju, a Ministarstvo bogoštovlja i nastave u Beču ih je potvrđivalo.
10
Prve školske godine Škola je pri upisu imala 25, a potom prema Programu C.k. državne gimnazije u Puli iz siječnja 1891., u kojem su objavljeni podaci za Njemačku gimnaziju u Pazinu (Programm des k.k. Staatsgymnasiums in Pola I. Jahrg. 1891) 11 23 učenika, a školske godine 1851./52. 30 učenika (23 s hrvatskim i slovenskim uporabnim jezikom i 6 s talijanskim, a 1 s njemačkim). Godine 1859. imala je 60 učenika, a od toga broja bilo je 30 učenika s hrvatskim uporabnim jezikom i 30 s talijanskim.
Kako je postojao interes, a potrebe za obrazovnim kadrovima bile su sve veće uz redovne učenike u dijelu razdoblja Škola upisuje i privatiste koji su privatno pohađali nastavu ili su polagali pojedine razrede.
Kretanje broja učenika u Gimnaziji u Pazinu u spomenutom razdoblju od 1836. do 1873. po razredima i razrednim odjelima vidljivo je iz spomenutog Izvješća - Programa Njemačke gimnazije u Puli iz siječnja 1891. 12
Prema toj statistici stanje je sljedeće:
Školska godina |
Gramatikalni razred |
Humanitarni raz |
Ukupno
* |
Privatisti |
|||||||||||||
I. |
II. |
III. |
IV. |
I. |
II. |
||||||||||||
1836./37. |
23 |
- 18 13 14 7 13 19 22 12 10 11 18 11 |
- |
- |
- - - - 12 3 - - - - 10 11 7 |
- |
23 |
- |
|||||||||
1849./50. 1850./51. 1851./52. 1852./53. 1853./54. 1854./55. 1855./56. 1856./57. 1857./58. 1858./59. 1859./60. 1860./61. 1861./62. 1862./63. 1863./64. 1864./65. 1865./66. 1866./67. 1867./68. 1868./69. 1869./70. 1870./71. 1871./72. 1872./73. |
Razredi |
Ukupno |
Privatisti |
||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
56 44 30 21 28 34 36 37 41 42 46 39 40 40 48 60 55 44 45 46 45 40 34 34 |
|
||||||||||||||||
* U rubrici Ukupno registrirani su samo javni učenici.
Prema ovoj statistici u razrede Franjevačke gimnazije u Pazinu, tijekom cijelog vremena njenog djelovanja , bili je upisano ukupno 1704 redovita učenika te 1094 privatista ili svega 2798 polaznika.
Broj odjela mijenjan je po godinama.
Iz podataka nije vidljivo koliko je učenika završilo pojedine razrede ili školu u cjelini jer nedostaje potrebna dokumentacija, prije svega matične knjige učenika ili razredne knjige i imenici.
U svezi s učenicima koji su se obrazovali u ovoj Gimnaziji fra Gabrijel Štokalo je u svom radu “Pet stoljeća Franjevačkog samostana u Pazinu (1481.-1981.)”, koji je objavljen u knjižici posvećenoj 500.obljetnici Franjevačkog samostana u Pazinu, naveo:”... ne možemo točno znati koliko je sve učenika bilo u našoj gimnaziji. Moja procjena je do 1000 učenika : to su najprije svi upisani kao redoviti u prve razrede, tj. 573 učenika, k tome treba nadodati neki ne baš veliki broj onih, koji su dolazili u više razrede iz nekih drugih škola i konačno 1094 privatno pohađana ili polagana razreda mogao bi biti isti postotak (33,36%) onih koji se pojavljuju u prvom razredu odnosno prvi put u ovoj školi, takvih bi onda bilo 368...” 13
U svezi s tim fra Štokalo smatra da je ova procjena približna, što se može prihvatiti, jer nedostaje dokumentacija o uspjehu učenika pa je manje ili više vjerojatna.2.2. Program i organizacija rada
Škola je realizirala je oficijelni program u kojem je uz redovnu nastavu bila zastupljena i izvannastavna djelatnost, a posebna pažnja pridavana je javnoj i kulturnoj aktivnosti.
Nastava se održavala na njemačkom jeziku, a hrvatski jezik, koji u to vrijeme zovu ilirskim, od 1849. godine predaje se 2 sata tjedno. Njemački jezik je stvarao znatne teškoće jer nije bio materinski jezik najvećem dijelu učenika i profesora. To se odražavalo i na uspjeh učenika.
Svaki razred ima 18 sati nastave tjedno. Opterećenje učenika, u usporedbi sa sadašnjim stanjem nije veliko, ali su uvjeti rada bili vrlo otežani.
Temeljem nastavnog plana i programa u Gimnaziji su svakog mjeseca održavani ispiti za učenike. Svakog semestra, a posebno na kraju školske godine održavani su javni ispiti. Odlični učenici dobivali su i nagrade “praemium”, a neki su učenici i pohvaljeni.
Godine 1842. Vlada je u školi ukinula 5. i 6. razred, a 1846. bili su ponovno otvoreni na zahtjev građana Pazina, a posebno zalaganjem školskog referenta Andrije Gollmayera koji je umro kao gorički nadbiskup 1882. godine.
14
Od 1848. godine više gimnazije prema tadašnjim pozitivnim propisima imale su osam razreda, a niže gimnazije četiri, a Pazinska niža gimnazija imala je šest razreda i to do 5. kolovoza 1851. godine. Te je godine Vlada u Beču ukinula V. i VI. razred pa je Škola djelovala sve do 1873. godine s četiri razreda.
U skladu s reformom profesori više nisu bili razredni već predmetni, tj. po strukama. Nestalo je mjesečnih i semestralnih javnih ispita. Uvedene su i nove svjedodžbe. Prefekti su otada zvani upraviteljima odnosno direktorima.
Škola je imala i svoju zastavu koju je 21. lipnja 1846. svečano blagoslovio pazinski župnik Ivan Cappelari.
2.3. Nastavno i drugo osoblje Škole
Gimnazijom su upravljali ravnatelj (direktor) - pazinski okružni kapelan, podravnatelj (vice direktor) - pazinski župnik te prefekt franjevac.
U razdoblju od 1836. do 1873. godine u vođenju Škole sudjelovala su dva prefekta: o. Benvenuth Crobath (od 1836-1837.), ujedno i prvi profesor u školi i o. Leo Osredkar (od 1837. – 1848./49. školske godine).
U školi je djelovalo 25 profesora i četiri kateheta:
1. o. Gabrijel Resnik od 1836. – 1842.,
2. o. Placid Adamić od 1837. – 1842.,
3. o. Engelbert Knific od 1838.-1842.,
4. o. Feliks Vrezic od 1841.-1842.,
5. o. Gracijan Ziegler od 1841.-1842.,
6. o. Vilim Rizzolli od 1841.-1862.,
7. o. Mavricije Leiler od 1842.-1852.,
8. o. Krizolog Greznik od 1844.- 1851.,
9. o. Fakund Mašek od 1844.-1856.,
10. o. Angelik Medved od 1847..1856.,
11. o. Odorik Vascotti od 1850.-1851.
12. o. Teodor Seitz od 1850-1856.
13. o. Ernest Zentazzo od 1851. – 1872.,
14. o. Regalat Stamcer od 1856.-1859.
15. o. Serafin Pramberger od 1856.-1873.
16. o. Julije Brunner od 1856. – 1873.
17. o. Hugo Novljan od 1852.-1873.,
18. o. Viktor Mihajlović od 1859. –1862.,
19. o. Krizostom Pečar od 1859.-1860.,
20. o. Ivan Žibret od 1859. – 1860.
21. o. Stjepan (Makso) Senica od 1860.- 1862.
22. o. Flor Frank od 1862.-1873.,
23. o. Gratus Pfeifer od 1866.-1869.,
24. o. Vilibald Sever od 1869.-1870. i
25. o. Fortunat Vidić od 1861.-1873.
Od profesora najduže je radio u Školi o. Vilim Rizzolli (od 1841. do 1872. godine) Kao kateheta najduže je bio angažiran o. Ernest Zentazzo (od 1831. pa sve do
1873. g. a i kasnije u državnoj Velikoj njemačkoj gimnaziji do 1882.godine).
U Nižoj franjevačkoj gimnaziji odnosno Nižoj gimnaziji katehizirali su: o. Benvenuth Crobath (od 1836.-1837.), o. Leo Osredkar (od 1837.-1851.), o. Ernest Zentazzo (od 1851. do 1872.) te o. Herman Venedig (od 1872. do šk. god. 1880./81.)
Iz izvješća je vidljivo da je značajan broj nastavnih djelatnika radio u školi i da se broj djelatnika mijenjao po godinama. Najveći broj profesora bilo je Slovenaca, ali je bilo i Hrvata, Talijana, Nijemaca i pripadnika drugih nacionalnosti.
Iz objavljenih podataka nije vidljivo angažiranje djelatnika – iz pomoćno-tehničke službe, a administrativne poslove obavljali su djelatnici u ravnateljstvu.
Profesori nisu imali redovnu plaću već su dobivali godišnje nagrade za svoj rad u školi, a nije im priznavana ni mirovina za taj rad.
15
Škola ju u tom razdoblju imala veliki kulturni značaj u pazinskoj sredini.
3. OSNIVANJE I RAD CARSKO KRALJEVSKE VELIKE DRŽAVNE GIMNAZIJE S NASTAVOM NA NJEMAČKOM JEZIKU U PAZINU
Carsko - kraljevska velika državna gimnazija s nastavom na njemačkom jeziku u Pazinu je formirana 25. srpnja 1873. temeljem odluke – dekreta Ministarstva bogoštovlja i nastave Austro-Ugarske Monarhije u vrijeme kad se novom zakonskom regulativom nastoje poticati razvoj državnog školstva.
U toj novoj fazi razvoja Gimnazija prelazi pod državnu upravu g. i seli u zgradu bivše vojarne u neposrednoj blizini Franjevačkog samostana u kojoj sada djeluje Državni arhiv. Prerasta u Veliku državnu gimnaziju sa 8 razreda. Škola otada ima službeni naziv “Staats-Obergymnasium zu Mitterburg”. 16
Nazivaju je i Njemačkom velikom državnom gimnazijom jer se nastava odvija na njemačkom jeziku, a financirala ju je i kontrolirala tadašnja državna vlast. Prema Izvješću Gimnazije sačuvanom iz g. 1881. 17 škola je uz direktora – ravnatelja imala 16 profesora i ukupno 117 učenika. (djevojčice tada nisu primane u školu).U Gimnaziji su predavali sljedeći profesori: direktor Franz de P. Hafner, J. Krainz, J. Boban, Ivan Berbuč, o. Herman Venedig, A. Gioseffi, Fran Matejčić, Jože Ivančić, J. Filzi, H. Podersay, J. Kalb, G. Benedetti, Davorin Nemanič, M. Guggenberger, A. Diak, J. Vedeucich i o. J. Brunner.
Prema Ljetopisu (Letopisu) Matice slovenske za 1877. godinu pet profesora Njemačke velike državne gimnazije bili su članovi Matice slovenske: Ivan Berbuč, Jože Ivančić, Fran (Franjo) Matejčić, Rajmund Perušek i Herman Venedig.
Nisu nam poznati podaci o članstvu profesora u Matici hrvatskoj.
U svezi kretanja broja učenika u školi procjenjujem da je u Gimnaziji bilo preko polovice učenika Hrvata, veliki broj Talijana, a Njemaca i pripadnika drugih nacionalnosti bilo je u školi malo. Po mjestu rođenja 29 đaka bilo je iz Pazina i okolice, 75 iz ostalih krajeva Istre , a iz drugih krajeva 16.
Prema Izvješću za 1881. g. (podaci iz upitnika kod upisa) u Gimnaziji su bila 73 učenika čiji je uporabni jezik bio talijanski, a 46 učenika čiji je uporabni jezik bio hrvatski. Njemački i slovenski uporabni jezik imalo je četiri, a jedan češki. Prezimena učenika bila su najvećim dijelom slavenska.
Program Gimnazije bio je kao i u drugim austrijskim gimnazijama. Prema Planu rada i uvidu u fotokopiju svjedodžbe De Franceschi Camillusa učenika IV. razreda c.k.Velike državne gimnazije u Pazinu, koji je bio iz Poreča, za šk. god. 1884./85. datirane sa 31. srpnja 1885., vidljivo je da je najveća pažnja u Školi pridavana učenju jezika, prije svega učenju njemačkog jezika kao nastavnog, te latinskom i grčkom jeziku, kao klasičnim jezicima, a u programu su bili zastupljeni i talijanski odnosno hrvatski jezik po izboru te predmeti prirodne grupe predmeta. Radilo se o klasičnom tipu programa. Spomenuti učenik je bio ocjenjen iz 9 predmeta: vjeronauka (Religionslehre), latinskog jezika (Lateinische Sprache), grčkog (Griechische Sprache), njemačkog (Deutsche Sprache), talijanskog (Italienische Sprache), zemljopisa i povijesti (Geographie und Geshichte), matematike (Mathematik), učenja o prirodi, odnosno prirodi (Naturlehre), i izborne nastave (Freihandzeichnen) ručnog slobodnog rada (crtanje). U svjedodžbi učenika su i potpisi profesora, razrednika i direktora V. Leschanofsky. U pečatu je grb-dvoglavi orao i naziv K.K. Staats Gymnasium in Mitterburg. Te godine naziv Škole nije identičan nazivu iskazanom u pečatu (jer je vjerojatno došlo do promjene). Inače su učenici prema Izvješću mogli prema slobodnoj volji učiti kaligrafiju, pjevanje i gimnastiku. Gimnazija je tada imala učeničku i nastavničku knjižnicu.
Iz nastavnog je plana, a i iz pojedinih svjedodžbi vidljivo, da je nastavni jezik bio njemački te da su hrvatski i talijanski jezik bili zapostavljeni u odnosu na njemački jezik.
Zahtjevu da se u ovoj školi hrvatski jezik uvede kao nastavni, kojim je na razvoj srednjeg školstva značajno utjecao biskup Juraj Dobrila, vlasti su se tada suprostavljale zbog svojih posebnih interesa. U to vrijeme u duhu oficijelne politike njemački jezik, kao nositelj sustava upravljanja odnosno komuniciranja u Monarhiji stavljao se ispred narodnih jezika. To se najbolje vidi iz programa pripremnog razreda, koji je prethodio I. razredu gimnazije, u kojem se njemački jezik uči 12 sati tjedno. Cilj je bio da se u Pripravnici “Vorbereitum Classe” učenici što bolje pripreme za lakše savladavanje gradiva u Gimnaziji, jer je u savladavanju tog programa bilo znatnih teškoća. Prema tome hrvatski i talijanski jezici nisu bili pravi obvezni predmeti u gimnaziji već relativno obvezni.
Ti se jezici ne uče u pripravnici, a u tri niža razreda Gimnazije uče se po tri sata tjedno, a u višim razredima držala su se po dva tečaja hrvatskog i talijanskog jezika. Prema planu rada i satnici latinski jezik je zastupljen u nastavi sa 8 sati tjedno, grčki sa 5 sati, te njemački isto tako sa po 5 sati.
Rad u školi je počinjao 2. listopada, a završavao krajem srpnja. Prvi semestar je trajao do 26. veljače, a drugi počeo je već 4. ožujka. Na kraju školske godine učenici su dobivali naputak za novu školsku godinu na njemačkom, hrvatskom i talijanskom jeziku.
Škola je imala i Pravilnik u svezi obveza i vladanja učenika (Zaptne propise odnosno Regolamento disciplinare).
O strogosti nastavnika govore podaci s mature 1881. g.. Od 7 kandidata samo su trojica su proglašeni zrelima, tri su upućena na popravak, a jedan je odbijen na godinu dana.
Pismeni ispit na maturi održavao se od 20. do 24. lipnja, a usmeni 14. i 15. srpnja. Ispite je redovito nadzirao inspektor iz Trsta imenovan od Zemaljskog školskog vijeće za Istru i Trst. Te 1881. maturi je prisustvovao, zbog bolesti inspektora, njegov zamjenik direktor koparske gimnazije Jakob Babuder. Na čelu Zemaljskog školskog vijeća u Trstu bio je Ernst Ritter von Gnad.
Kao i u drugim austrijskim gimnazijama u školi je postojao i Fond za pomaganje siromašnih i marljivih učenika (Unterstützen fond).
U dokumentima škole navedeno je da joj je taj Fond bio potreban zbog velikog siromaštva koje je vladalo u Istri.
18
Fondu je za nekoliko učenika pomoć dao i Pokrajinski sabor u Poreču, a učenike su pomagali i profesori i Franjevački samostan u Pazinu koji je osiguravao smještaj i prehranu za dio učenika. Prikupljani su i udžbenici za đake diljem Monarhije (u Beču, Grazu, Pragu i dr.)
Đaci su inače plaćali školarinu (njem. Schulgeld). Te iste 1881. godine uplatilo je školarinu 57 učenika, dok je iste godine plaćanja bilo oslobođeno 65 učenika. Stipendiju je primalo 17 učenika.
Među učenicima Gimnazije nalazio se i “Roža Josef aus Gimino” budući profesor Hrvatske velike državne gimnazije u Pazinu, tada u VI. razredu, te Kurelić Simon aus Pedena” Šime Kurelić, budući odvjetnik i dugogodišnji načelnik odnosno glavar Mjesne općine Pazin i zastupnik u Pokrajinskom saboru u Poreču i dr.
Velika državna gimnazija u Pazinu djelovat će kao osmorazredna od 1873. do 1886., kada će zbog premalog broja učenika biti ukinuta Dekretom od 12. srpnja, a od 1886. do 1890. kao niža gimnazija sa četiri razreda i pod službenim nazivom “ Staats Gymnasium zu Mitterburg”.
Posljednji učenici su se školovali u Gimnaziji 1890.
19
Radi se o Općem zakonu o pravima i dužnostima pučanstva koji je proglasio slobodu nastave, u duhu buržoaske revolucije te o državnim zakonima o osnovnim školama koji je označio stanoviti napredak u školstvu Austro-Ugarske monarhije u cjelini.
Naravno da te elemente moramo gledati sa stanovišta traženja novih rješenja i mogućnosti koje su u Istri tada, a i kasnije djelovale na formiranje i osnovnih i srednjih škola s nastavom na materinjem jeziku.
3.1. Rad Gimnazije od 1886.-1890.
Iz Izvješća Gimnazije za 1890., posljednju godinu njenog djelovanja, saznajemo da je ravnatelj tada ŠNiže gimnazije u Pazinu (s četiri razreda) bio Viktor Leshanovsky, koji ujedno obavlja i poslove pokrajinskog školskog inspektora sa sjedištem u Trstu. Zamjenik direktora bio je Johann Kalberg. U Gimnaziji koja tada nosi naziv Staat-Gymnasium zu Mittenburg radilo je osam profesora: J.Boban, A Gioseffi, I. Filzi, G. Benedetti, J. Križman, Johan Kos, M. Zavadlal i N. Sahla.
Od 40 učenika u sva četiri razreda 24 učenika imalo je talijanski, 12 hrvatski, dva slovenski i dva njemački materinski jezik. (u statistike - upitnike upisivao se uporabni jezik, a ne nacionalnost.
Školu je polazilo 13 učenika iz Pazina, a 27 je dolazilo iz drugih krajeva. Školarinu su u II. semestru uplatila 22 učenika, pola školarine 2, a plaćanja je bilo oslobođeno 17 učenika. Stipendiju je primalo 6 učenika.
Među obveznim predmetima najveći udio imali su jezici. U prva dva razreda učio se latinski jezik osam sati tjedno, a kasnije šest; njemački su učenici prvog razreda slušali po pet sati tjedno, a u ostalim razredima po četiri ili tri;, grčki jezik učio se u trećem razredu po pet sati tjedno, u četvrtom razredu četiri sata. Za hrvatski i talijanski jezik bilo je predviđeno po tri sata tjedno, a vjeronauk dva sata.
Uz obvezne predmete prema nastavnom planu i programu rada učenici su imali i neobaveznu- izbornu nastavu. Izbornu nastavu iz talijanskog jezika slušalo je 28 učenika, iz hrvatskog jezika 11 učenika, a kaligrafiju 15 učenika.
Prema Izvješću Franjevački samostan u Pazinu osiguravao je stan i hranu za tri učenika Gimnazije. Liječnik iz Pazina Franz Jaschi besplatno je liječio učenike Gimnazije.
Među učenicima ove Gimnazije nalazio se u III. razredu i “Zgrablich Martinus aus Mitterburg” tj. Martin Zgrablić budući profesor C.K.Velike državne gimnazije s nastavom na hrvatskom jeziku.
Hrvatsko-slovenska politička javnost, a i mnoge ustanove, negativno su reagiralane na odluku o ukidanju Gimnazije koja je donijeta nakon dolaska novog ministra bogoštovlja i nastave Gautscha, tražeći da se ona održi, ali da se u njoj poveća broj učenika otvaranjem internata – odnosno konvikta te u njoj uvede hrvatski jezik kao nastavni.
U “Našoj Slogi” apostrofirana je i krivnja pokrajinskih, a dijelom i općinskih krugova u Pazinu koji su pozdravili otvaranje Biskupskog konvikta u Trstu, a koji nisu se zabrinuli za Gimnaziju u Pazinu te koji su bili protiv toga da se Gimnazija pretvori u školsku ustanovu s hrvatskim nastavnim jezikom. Pritom se mislilo na određene talijanske krugove u Istri. Bilo je kritika i na vlast općenito zbog stava prema Gimnaziji i zbog preseljenja tih istih godina domobranske postrojbe odnosno bataljuna iz Pazina.
Pazin je od 1890. do 1899. bio bez srednje škole. U tom razdoblju učenici iz Pazinštine su se dijelom i dalje školovali u drugim gimnazijama i strukovnim školama u Istri (u Puli i drugdje) i izvan Istre (u Rijeci i drugdje). Tako je iz fotokopije svjedodžbe Johanna Filiplica iz Lindara koju posjedujem vidljivo da je šk. god. 1893./94. bio učenik I. razreda C.K. Staats Gymnasium zu Pola koja je datirana sa 14. srpnja 1894.
Prva molba za otvaranje hrvatske gimnazije podnijeta je prvi puta 1851.g. 20
. Dr. Dinko Vitezić, kao zastupnik je više puta tražio otvaranje hrvatske gimnazije u Pazinu pa je tako u Carevinskom vijeću u Beču 27. travnja 1880. tražio od Sigmunda baruna Cosiraha Eylisfelda, ministra bogoštovlja i nastave, da se u Njemačkoj gimnaziji uvede hrvatski nastavni jezik u interesu većinskog puka i da će Vlada kod toga i uštedjeti u troškovima jer neće morati snositi troškove za rad Pripravnice (Vorbereitung-Classe). Molbe i traženja će krajem stoljeća uroditi plodom. Godine 1899. nakon višedesetljetne borbe i priprema, Pazin dobiti C.K. Veliku državnu gimnaziju s hrvatskim kao nastavnim jezikom. Iste će se godine uz Hrvatsku veliku državnu gimnaziju angažiranjem Pokrajinskog sabora, otvoriti u Pazinu, kao protuteža ovoj prvoj i pazinska Talijanska gimnazija sa službenim nazivom “Ginnasio Reale Provinciale di Pisino”. 21 . , a od 1903. g. bit će u sklopu ustanove i Scuola reale superiore provinciale sve pod nazivom “Gian Rinaldo Carli” Pisino.Ove dvije srednje škole će se razvijati zasebno, prva će djelovati do 1918., a druga će djelovati do 1916. kad je od Ministarstva bogoštovlja i nastave zatvorena, nakon što je Italija prešla na stranu Atlante tijekom Prvog svjetskog rata. Njen rad bit će obnovljen nakon uspostave talijanske vlasti u Pazinu nakon Prvog svjetskog rata u školskoj godini 1918./19. i to 15. siječnja 1919. i postat će državna škola.
Rad Hrvatske državne gimnazije bit će obnovljen tek 1945. godine.
Iz povijesnih izvora je vidljivo da se već u vrijeme djelovanja Niže te potom Velike državne gimnazije u Pazinu inicirali prijedlozi i zahtjevi da se Gimnazija pretvori u Hrvatsku državnu gimnaziju radi osiguravanja nužnih kadrova za gospodarski, prosvjetni, kulturni razvoj ovoga područja s većinskim hrvatskim pučanstvom – u novim političkim i gospodarskim prilikama krajem XIX st. – u jeku hrvatskog narodnog preporoda.
Gimnazija s njemačkim nastavnim jezikom u Pazinu značila početak u razvoju srednjeg školstva u srednjoj Istri. Od 1836. godine do zatvaranja 1890. prošla je kroz više faza razvoja s posebnim karakteristikama u svezi s programom rada, organizacijom i uvjetima rada, s različitim brojem učenika i različitim statusom i strukturom kadra.
U prvoj fazi djelovala je u Franjevačkom samostanu i bila je pod upravom Crkve, a pod državnim nadzorom, a u drugoj fazi djeluje kao državna Gimnazija i u drugim prostornim i materijalnim uvjetima.
Kadar je u prvoj fazi nagrađivan za svoj rad u nastavi godišnjim nagradama, a u drugoj fazi nastavnici dobivaju redovne plaće kao i u drugim službama. Nastavni je jezik njemački. Tijekom razvoja, a u skladu s promjenama škola mijenja nazive te djeluje kao Niža i Viša gimnazija, odnosno Velika državna gimnazija te kao Niža državna gimnazija (u posljednoj fazi).
U novim uvjetima (političkim i gospodarskim) a vezano s tim i nakon donijete nove zakonske regulative u oblasti školstva 1869. godine škola se nije mogla održati zbog smanjenog interesa za upis. Kada su stvoreni uvjeti da se u Pazinu otvori gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom – što je stanovništvo putem svojih zastupnika tražilo duže vrijeme od Vlade u Beču - zahtjev je urodio plodom . Godine 1898. Vlada je odlučila da se s početkom školske godine 1899./1990. otvori u Pazinu Velika državna gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom. Ona će u svom programu imati i njemački i talijanski jezik kao predmete te kao i ranije latinski i grčki jezik i druge predmete sukladno službenom gimnazijskom programu, a bit će financirana od strane države.
Na zahtjev talijanskog kruga i ustanova u Istri, odlukom Pokrajinskog sabora u Poreču, bit će u Pazinu iste školske godine 1899./1900. otvorena i gimnazija s talijanskim nastavnim jezikom.
Velika državna gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom obrazovala je značajan kadar za potrebe gospodarstva, uprave, školstva, Crkve te drugih službi. Najveći dio učenika Gimnazije je nastavio daljnje školovenje izvan Pazina i Istre (na fakultetima i visokim školama, a dio učenika i na višim stupnjevima srednjih škola kad je Gimnazija bila niža). Značajno je doprinijela kulturnom životu grada Pazina i njegove šire okolice. Kao ustanova obilježila je jedno duže razdoblje povijesti školstva Pazina.
