Giovanni D´Alessio:
Sveučilište "Federico II" Napulj
Odsjek za povijesne znanosti "Ettore Lepore"
Problemi školstva i politički problemi
- počeci talijanske uprave u Pazinu
Opća politička klima u godinama nakon Prvog svjetskog rata nije pogodovala ponovnom otvaranju Hrvatske gimnazije u Pazinu o čemu se nikada nije ozbiljno ni raspravljalo. Iz komunikacije između pojedinih institucija nove vlasti teško je odrediti trenutak u kojem je donesena konačna odluka o njezinom zatvaranju. Premda se u tom postupku ne može naći svjesna namjera, ukidanje Hrvatske gimnazije označilo je početak politike denacionalizacije u Istri.
Kao važne elemente u tom procesu autor naglašava ulogu stare liberal-nacionalne elite, te slabe temelje na kojima je počivao hrvatski srednji sloj. Kao karakteristični primjeri tog razdoblja opisuju se sudbine nekolicine gimnazijskih profesora.
Kad su 1918. talijanske okupacijske trupe ušle u Pazin, pronašle su Hrvatsku gimnaziju već zatvorenom. Tu je mjeru poduzeo ravnatelj Ivan Kos, kako bi se izbjeglo širenje španjolske groznice. 1
Vojnici su se smjestili u zgradi, koristeći je kao logor i za svoje urede. U idućim mjesecima stav talijanskih vlasti u biti nije bio sklon ponovnom otvaranju hrvatske škole. Zatvaranje Gimnazije, međutim, ne izgleda kao neumoljiv i hijerarhijski dobro definiran izbor, nego više kao rezultat niza zauzetih stajališta koje su svaki put imali različiti uredi koji su se zanimali za taj slučaj.Kraljevsko namjesništvo za Veneziju Giuliju sa sjedištem u Trstu 23. siječnja 1919. izdalo je okružnicu s naredbom da se iz udžbenika iz književnosti ili iz povijesti za osnovne i srednje škole na slovenskom i hrvatskom jeziku, za koje se predviđalo moguće ponovno otvaranje, 2 izbace štiva koja veličaju Habsburgovce i Austrijsku Monarhiju. Sudbina same Hrvatske gimnazije u Pazinu nije još bila odlučena. Naime, 31. siječnja 1919. Namjesništvo u Trstu, prepuštajući odluku Generalnom sekretarijatu za civilne poslove u Vrhovnom vojnom zapovjedništvu, koje je iz Padove upravljalo okupiranim zonama još iz vremena rata, izrazilo je povoljno mišljenje o otvaranju Hrvatske gimnazije u Pazinu. 3 Tako je u veljači 1919. Generalni sekretarijat zatražio informacije o Gimnaziji od civilnog povjerenika u Pazinu i mišljenje o podobnosti ponovnog otvaranja Škole. 4 Generalni sekretarijat je izvijestio da bi, u slučaju otvaranja, civilni povjerenik u Pazinu morao preuzeti odgovornost nadzora nad Školom. Istovremeno je Generalni sekretarijat također podsjetio da se krajem prosinca 1918. talijanski ministar prosvjete izjasnio protiv ponovnog otvaranja hrvatske Gimnazije za već započetu školsku 1918./1919. godinu. 5 Ministarstvo prosvjete još nije imalo nadležnost u novim provincijama Kraljevine, budući da su njegovu funkciju, u očekivanju aneksije, pokrivali privremeni uredi, ali jedna takva izjava u sklopu službenog priopćenja zasigurno je morala imati svoju važnost. U svakom slučaju, nikakva konačna odluka nije donesena, iako izgleda očito da je nedostajalo interesa i volje za otvaranjem hrvatske škole.
U stalnim razmjenama informacija između lokalnih i polulokalnih vlasti o najosjetljivijim pitanjima često je nemoguće otkriti trenutak u kojemu je donesena konačna odluka. Do srpnja 1919. okupiranu zonu su kontrolirale vojne vlasti, iako su na kotarskoj razini već funkcionirale civilne vlasti, civilni povjerenici koji su stupili na dužnost u prosincu 1918. na mjesta upražnjena nakon odlaska austrijskih kotarskih poglavara. 6 U srpnju 1919. u Rimu je u sklopu Predsjedništva Vlade, oformljen Središnji ured za nove pokrajine Kraljevine, na čelu s liberal-nacionalistom i bivšim zastupnikom Istarskog Sabora Francescom Salatom, koji je dobio odgovorne dužnosti u uredu Generalnog sekretarijata za civilne poslove. 7 Nadležnosti Ureda za nove pokrajine bile su široke, pokrivajući one koje bi nonnalno spadale u nadležnost različitih ministarstava. U praksi, međutim, rimski Ured se veoma mnogo pouzdavao u dva generalna civilna povjereništva koja su također u srpnju 1919. u Trstu i Trentu zamijenila vojne namjesnike. Centralni ured za nove pokrajine ovisio je izravno o Predsjedništvu ministarskog vijeća u Rimu, ali nadležnosti dvaju generalnih civilnih povjerenika koji su naslijedili, bilo funkcije starih austrijskih namjesnika bilo talijanskih vojnih namjesnika, bile su jako široke. Dva povjerenika nisu u hijerarhijskoj ljestvici ovisili o Salati, nego su i oni bili podređeni predsjedniku Vijeća. Salatu je izravno imenovao predsjednik Vijeća Nitti, koji mu je bio nadređeni i s kojim je očito imao jedan povlašteni kanal kontaktiranja. Salata je bio prvi i neposredni izvjestitelj Predsjedništva Vijeća za sva pitanja vezana uz nove pokrajine i bio je institucionalni posrednik između Vlade i generalnih civilnih povjerenika u Trentu i u Trstu, čija je zadaća bila prenijeti mu sve važne novosti. 8 Međutim, također je točno da su i Niti i Salata bili jaki pobornici autonomije u upravljanju, koju su tada, dok nisu postojali lokalni organi izabrani demokratskim putem, predstavljali upravo generalni civilni povjerenici.
Moć generalnih civilnih povjerenika u Trentu i u Trstu ovisila je i o činjenici da su imali ulogu posrednika u razmjeni informacija između Ureda za nove pokrajine i kotarskih civilnih povjerenika. Kao polulokalni uredi, još više nego kad se radilo o vojnim namjesnicima, vlasti Trenta i Trsta imale su moć intervencije u prenošenju podataka iznošenjem vlastitog stajališta s rezultatom utjecaja u oba smjera. Da citiramo jedan primjer vezan uz Pazin: kad je bivši pazinski gradonačelnik Kurelić, interniran na Sardiniju, uputio molbu Salati za odobrenje povratka u Pazin, Salata je zatražio savjet od tadašnjeg generalnog civilnog povjerenika Venezije Giulije Ciuffellija. 9 Ciuffelli je raspolagao informacijama koje je dobio od povjerenika u Pazinu, koji ih je svojevremeno dobio od svojih izvjestitelja i od mjesnih karabinjera. Prilikom prenošenja informacija svaki pojedini element utjecao je sa svojim političkim stajalištem. U mnogim, kao i u specifičnom Kurelićevom slučaju, vlasti u Trstu (vojni Upravitelj i od srpnja 1919. generalni civilni povjerenik) bile su te koje su imale posljednju i odlučujuću riječ, dodajući mišljenju civilnog povjerenika iz Pazina vlastite opće procjene. U slučaju Kurelić, nakon što se izjasnio negativno na prvi Salatin zahtjev, Ciuffelli se krajem 1919. izjasnio za povratak Kurelića. Ciuffelli je prihvatio mišljenje pazinskog povjerenika, ali on je bio taj koji je Salati, 5. prosinca 1919. prenio pozitivnu odluku o Kurelićevom povratku u domovinu. 10
U svim su odlukama naravno bile važne procjene civilnih povjerenika, koji su mogli promatrati situaciju iz blizine. Pozvan da iznese svoje mišljenje o mogućnosti ponovnog otvaranja hrvatske gimnazije u Pazinu, pazinski civilni povjerenik Cannella, u izvješću od 28. veljače 1919., izražava negativan stav. 11
Hrvatska gimnazija, napisao je Cannella, bila je osnovana "pod pritiskom koji su slavenski zastupnici vršili na vladu, u razdoblju kada je Vladi trebala njihova potpora i kada je željela potisnuti Talijane u Istri". Cannella je istaknuo važnost koju su Hrvati pridavali Pazinu na početku stoljeća kao "moralnom i političkom glavnom gradu iz kojeg se morala širiti vrlo aktivna propaganda i intenzivan rad na nadvladavanju Talijana". U Pazin, napisao je Cannella, "dolazile su brojne slavenske obitelji pozvane da povećaju broj i da oduzmu gradu talijanski karakter, obitelji privučene postojanjem Gimnazije i stoga mogućnošću pružanja obrazovanja svojoj djeci." Zajedno s brojnim hrvatskim društvima osnovanim u Pazinu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Hrvatska je gimnazija zapravo imala temeljnu ulogu u razvoju grada kao katalizatora hrvatskih nacionalnih snaga u Istri. Uostalom, vrlo sličan program su imali i pazinski Talijani, sa svojim odgovarajućim društvima i s Gimnazijom na talijanskom jeziku, koju je odmah nakon odluke austrijske vlade o otvaranju Hrvatske gimnazije osnovao Istarski regionalni sabor, u kojem su većinu predstavljali talijanski liberali. 12
Prepuštajući konačnu odluku Namjesništvu, Cannella je završio svoje izvješće riječima: "Sam položaj jedne hrvatske škole u talijanskom gradu, usred rodoljubnih manifestacija, ne može biti sretan, niti bi jamačno dao poticajni doprinos talijanskoj kulturi i civilizaciji. Hrvatsko-srpski osjećaj u takvoj školi bi se uvijek zadržao i zasigurno se na hrvatskom uopće ne bi poučavalo da se voli nova velika majka - Italija". Upotreba, u ovome kao i u mnogim drugim izvješćima toga vremena, riječi hrvatski, srpskohrvatski, jugoslavenski i slavenski, kao sinonima, daje osjećaj izjednačavanja s kojim su razni predstavnici talijanskih vlasti gledali na kulturni netalijanski element u Pazinu i u Istri. To izjednačavanje, ako se dobro pogleda, bilo je u skladu s političkom impostacijom nacionalističkog tipa koja se prije pridavala vojnoj okupaciji, a poslije aneksiji. Stajalište organa civilne i nadasve vojne uprave, odgovaralo je političkoj nacionalističkoj klimi Italije poslije Prvog svjetskog rata, kad su demokratska mišljenja i zalaganja za otvorenost prema novoj državi na Jadranu, koja su u Parlamentu zastupale istaknute osobe kao što su Salvemini i Bissolati, bila potpuno minorizirana. Nakon uspostave Orlandove vlade, unatoč tome što je upravljanje Vladom bilo povjereno osobama koje nisu bile nacionalistički opredijeljene, kao što su Nitti, Giolitti i Bonomi, lokalne uprave i vojska su upozoravale na jaki utjecaj nacionalističkog javnog mišljenja, čijim su sastavnim dijelom često bile i one same. Mnogi vojnici, posebno mladi časnici, uspostavili su bliske odnose s otvoreno nacionalističkim grupama. Vjernost Državi, za neke od ovih otvoreno nacionalističkih časnika, postala je od sporedne važnosti u odnosu na vjemost domovini, i do te razine da su upitnom postavili središnju državnu vlast. Time se objašnjavaju pobuna vojnika, akcije sudionika D' Annunzijeva pothvata protiv Države i brojne pogodnosti koje je D' Annunzio uživao za vrijeme okupacije Rijeke.
Međutim, opća politička klima bila je istinska prepreka ponovnom otvorenju Gimnazije. Bilo kakvo popuštanje Slavenima značilo je, u nekim političkim krugovima, koji su, međutim, uživali velik ugled u javnom mišljenju, uvrijediti "žrtve koje je podnijela nacija", a time i same stradalnike koji su se žrtvovali za domovinu. U travnju 1919. Generalni sekretarijat za civilne poslove odlučio je da za tu školsku godinu ne reaktivira Hrvatsku gimnaziju u Pazinu, iako je maturantima bio pušten jedan specijalni ispitni rok. U idućim mjesecima i godinama nije donesena definitivna odluka, ali se u ponovnom uređenju školskog sustava toga područja nikad nije stvarno uzela u razmatranje ideja o ponovnom otvaranju Gimnazije. U prosincu 1920. generalni civilni povjerenik za Veneziju Giuliju, Mosconi, imajući u vidu moguće otvaranje, zatražio je od bivšeg ravnatelja Kosa izvještaj o Hrvatskoj gimnaziji. Zatim je u travnju 1921., opet posredovanjem Mosconija, profesor Roža pozvan u Rim da kao predstavnik slavenskih škola sudjeluje u radu Povjerenstva za reformu gimnazija. Gimnazija se, međutim, nije ponovno otvorila. U Rapallskom ugovoru nije postojala nijedna klauzula prema kojoj bi država Italija imala neke obveze prema manjinama, dok je Država SHS morala potpisati obveze u korist talijanske manjine.
Još jedan element koji treba uzeti u obzir pri vrednovanju stavova talijanskih vlasti u odnosu na zatvaranje pazinske gimnazije i drugih hrvatskih i slovenskih škola u Veneziji Giuliji je važnost koju su u ovoj fazi imali predstavnici stare liberal-nacionalne istrotalijanske elite. Već za vrijeme rata, preko odnosa s vladajućim krugovima, i posebice sa Salandrom i Sonninom, talijanske izbjeglice iz Istre i Dalmacije učinile su da se prida važnost njihovom političkom mišljenju.
13
Aktivnost talijanskih iredentista nije se ograničila samo na publicistiku. Još od vremena rata liberal-nacionalisti iz Trsta i Istre vrlo su se vješto ubacivali u civilne i vojne strukture kao stručnjaci, primjerice u Ured za civilne poslove Generalnog sekretarijata za civilne poslove Vrhovnog vojnog zapovjedništva. Povrh svega su stari liberal-nacionalisti na lokalnoj razini postigli da se osjeća njihov utjecaj. Došavši u Nove pokrajine bez točnog poznavanja problema, novi talijanski upravitelji su naravno navedeni da na složenu istarsku i krašku stvamost gledaju očima starih iredentista. Tako je i civilni povjerenik u Pazinu sigurno popustio utjecaju starih uglednih mjesnih Talijana, raznih Mracha, Camusa, Costantinija. Oni su u postojanju Hrvatske gimnazije vidjeli opipljivi znak političke i kultume moći do koje su Hrvati došli u kasno-austrijskom razdoblju, koja je sad mogla biti konačno eliminirana, zajedno s izravnim političkim protivnicima. Među njima su bili i profesori Hrvatske gimnazije. Hrvatski profesori bili su temeljno uporište u hrvatskom kulturnom kontekstu i mnogi od njih bili su protagonisti političke borbe između talijanske i hrvatske stranke u gradu. Ne iznenađuje stoga da izvješće generalnog povjerenika Cannelle iz veljače 1919. ukazuje na osam profesora od trinaest kao na "uvjerene Hrvate" i zato "opasne". Ponovno otvaranje Gimnazije prouzrokovalo bi "proteste i znatna neraspoloženja u sredini", dijelom i stoga što su Školu "činili profesori koji su bili loše primljeni među stanovništvom budući da su bili gorući propagandisti". Dakle, politika protiv Hrvatske gimnazije uklapa se u širu problematiku uzrokovanu prisutnošću hrvatske elite u julijskim područjima. Hrvatska elita predstavljala je prepreku talijanizaciji i, kratkoročnije, smetnju potpunoj gospodarskoj i kultumoj ekspanziji talijanskoga građanstva. Jasno je da je na svako upražnjeno radno mjesto koje je napustio neki Hrvat lakše dolazio Talijan.
Godine 1919., iako je režim bio još okupacijski i nijedan ugovor još nije sankcionirao aneksiju Istre Italiji, stavljeni su na provjeru svi državni službenici. Tako su u travnju te godine i profesori Hrvatske gimnazije bili podvrgnuti prvoj provjeri vlasti. Cannella je predložio potvrdu službe, što je značilo nastaviti primati plaću, iako je Škola i dalje bila zatvorena, za one profesore koji nisu vršili nikakvu propagandu ili političku aktivnost te koji su iskazivali odobravanje i korektnost prema talijanskim vlastima i općenito pokazivali poštovanje prema Talijanima. Nadalje, bilo je važno pokazati da su bezrezervno prihvatili talijansku okupaciju. Cannella je, međutim, predložio nepotvrđivanje službe za onog tko je bio nepopust1jivi Hrvat, antitalijan, koji je vršio hrvatsku ili bilo kakvu antitalijansku propagandu, za onog tko je gajio osjećaje protiv Italije ili Talijana, pokazivao se gorljivim protivnikom, ili tko je gajio proaustrijske osjećaje. U prvu kategoriju, odnosno one za koje je Cannella predložio potvrdu službe, nalazimo, osim nastavnika talijanskog, Kersa (smatran rodoljubom), profesore Pregelja, Mavera, Zgrablića, Galvagnija, Rožu i ravnatelja Kosa (za posljednju dvojicu također je navedeno da su u dobi za mirovinu). Profesori kojima po Cannelinom mišljenju nije trebalo potvrditi službu bili su Brolih, Belulović, Burić, Figurić, Žic, Novljan, Vac i svećenik Frankola.
14
Koliko su se procjene pazinskog povjerenika uzimale u obzir pokazuje činjenica da su u prosincu 1919. Pregelj, Maver, Roža i Kos odlazili u Trst podići plaću, dok je Zgrablić bio primljen kao prosvjetni inspektor za hrvatske narodne škole u kotaru Pazin.
Pozitivni sud o Zgrabliću ide iznad običnog prijedloga o potvrdi službe. Smatraju ga pouzdanim do te mjere da ga zapošljavaju kao prosvjetnog inspektora. Dana 15. ožujka 1919. Cannella je pisao namjesniku u Trstu kako Zgrablić, premda Hrvat i ne "intimno talijanskih osjećaja", u poslu ipak pokazuje "nepristranost" i "korektnost" i da se ne smatra "sposobnim mijenjati statistike" koje ispadaju točne. Vlasti u Trstu su u nekoliko navrata bile skeptične prema Zgrabliću. Tražile su da uz njega bude jedan inspektor za talijanske škole koji bi poznavao hrvatski, na način da vrši "efikasnu" kontrolu, a upozorile su i na primljene obavijesti o nekoj njegovoj aktivnosti antitalijanske propagande. Povjerenik iz Pazina odgovorio je: "ne proizlazi da prosvjetni inspektor Zgrablić Martin, hrvatske nacionalnosti i vjere, vrši antitalijansku propagandu. Unatoč njegovoj vjeri on se uzdržava od bilo kakva čina koji bi nas mogao ugroziti. Njegov rad se nadzire i do danas se nije pokazalo ništa što bi ga teretilo".
15
U sklopu emigracije hrvatske intelektualne klase iz Pazina i iz drugih istarskih središta treba uzeti u obzir element koji se danas obično definira kao "kvaliteta života". Nastale teškoće u provođenju i izvršavanju kulturne aktivnosti, osim u samom izražavanju vlastitog identiteta, nisu zasigurno bili poticaji jednom intelektualcu da ostane u gradu. Osim toga, hrvatski intelektualci bili su izloženi etničkom neprijateljstvu koje je naraslo s ratom i nakon njega, s nesigurnošću aneksije i zatim s dolaskom talijanskih izbjeglica iz Dalmacije. Nadalje, nacionalistička retorika koja je u Hrvatima vidjela "bivše žandare Austrije" imala je svoje uporište u stavu koji su prema Hrvatima zauzimali novopristigli Talijani. Ovi novi pridošlice, ili/i nadasve karabinjeri i vojnici, bili su ti koji su zapravo morali štititi Hrvate od fašističkog skvadrizma, koji je između 1920. i 1921. počeo mahnitati i na Pazinštini. 17 U Pazinu, koji je bio područje slabog utjecaja socijalizma, fašističko nasilje bilo je u biti usmjereno protiv slavenskog, a intelektualci su prirodno bili među najizloženijima. Dva mjeseca prije priopćavanja svoje odluke o napuštanju Pazina Zgrablić se sklonio iz grada. Jedna od pretpostavki koju su uzeli u obzir generalni civilni povjerenik Mosconi i pazinski povjerenik Galli bila je upravo mogućnost da je Zgrablić žrtva "fašističkog progona". 18 Čak ako i nema elemenata za usko povezivanje Zgrablićeva odlaska i odlaska ostalih hrvatskih intelektualaca iz Pazina s fašizmom, ne treba isključiti važnost utjecaja koji su epizode fašističkog nasilja imale na njihovu odluku da početkom dvadesetih godina emigriraju u Kraljevinu.
Onaj tko je do smrti ostao u Pazinu bio je ravnatelj Ivan Kos, unatoč tome što je njegova službena potvrda službe stigla tek u rujnu 1920., kad je počeo primati plaću. Godine 1921. stigla mu je odbijenica molbe za "odštetu neudobnog prebivališta" (u Pazinu), ali je i dalje smatran pouzdanim od strane vlasti, koja je u prvom trenutku odobrila njegov prijedlog da sredi knjige u knjižnici Gimnazije, naslagane u prostorijama Civilnog povjereništva, da bi poslije odustala od te odluke zbog "političkih prilika". Godine 1922. prihvaćena je Kosova molba da se povuče u mirovinu.
Ako je Kos ostavljen po strani i ako su se Zgrablić, Galvagni i Maver, premda im je u početku potvrđena služba, više voljeli prebaciti u Kraljevinu SHS, jer su možda sredinu smatrali nepovoljnom, sudbina ostalih profesora, vjerojatno manje pomirljivih s vlastima i manje spremnih na kompromise s njihovom političkom i kulturnom linijom, razotkriva politiku prefašističke uprave da eliminira politička i kulturna uporišta hrvatskog stanovništva. Na ovaj su se način talijanske vlasti iskreno nadale da će dugoročno postići prirodnu asimilaciju ostatka hrvatskog pučanstva s talijanskom kulturom i civilizacijom koje su se smatrale superiornima. U ovoj se fazi zapravo na hrvatsko i seosko stanovništvo pazinskog područja nije gledalo kao na opasnost nego kao na element lagane integracije, pod uvjetom onemogućavanja hrvatskih nacionalnih aktivista.
Važnost grada kao središta hrvatske propagande u habsburškoj Istrii stvarna prevaga hrvatskog stanovništva na Pazinštini objašnjavaju pažnju s kojom su talijanske vlasti gledale na slučaj Pazini činjenicu da su mjesne vlasti bile posebice oprezne u odnosu prema lokalnim hrvatskim političarima. Naime, manje od tri mjeseca nakon dolaska talijanskih trupa, nakon obavijesti o aktivnostima zavjere i okupljanja, koje su imalo bile definirane kao sumnjive,bili su izvršeni prvi postupci interniranja pazinskih civila. Za civilnog povjerenika u Pazinu nisu bili potrebni "dugi prijedlozi o zatvaranju", budući da je smatrao dovoljnim "poneki primjer, kako bi oni koji imaju zle namjere odustali od njih". Agitatori su bili različiti, ali "stvarno odgovornih i potpuno nepopustljivih vođa" bilo je pet. Za njih je Cannela predložio "ubrzane stegovne mjere", što je spremno podržao namjesnik Petitti di Roreto. Radilo se o bivšem gradonačelniku Kureliću, sucu Rodiću, učitelju Ladavcu i o profesorima Frankoli i Beluloviću.
Belulović se na vrijeme sklonio u Rijeku, dok su svećenik Frankola i ostala trojica ostali internirani do kraja 1919. Njihov povratak u Pazin, međutim, imao je, prema generalnom civilnom povjereniku Venecije Giulije Mosconiju, negativan učinak. Civilni povjerenik iz Pazina mu je ustvari referirao o "čestim sastancima najfanatičnijih Slavena" koji su se u ovoj novoj fazi održavali u gostionicama izvan grada, koje je bilo teže kontrolirati. Ako je u kasnoaustrijskom razdoblju hrvatski nacionalni pokret u Istri ciljao na gradove, nastojeći se suprotstaviti talijanskoj političko-socijalnoj moći, u fazi "etničkog otpora" bila su privilegirana sela, koja su bolje izbjegavala kontroli i istovremeno predstavljala najčvršće mjesto hrvatskog identiteta.
U svakom slučaju, prema karabinjerima (žandarima), "pokretačko središte jugoslavenske propagande" ostao je Pazin. "Propagandiste", tvrdio je jedan izvještaj karabinjera iz veljače 1920., nije trebalo tražiti "u selima među seljacima i radnicima", koji su ocijenjeni kao "pasivni elementi". "Najopasniji" su pripadali "vodećim klasama". Ne iznenađuje stoga da je Frankola, kad se u Pazin vratio iz progonstva u lipnju 1920. razriješen dužnosti. Kako je ostao bez plaće, odobren mu je jedan ček za uzdržavanje.
Međutim, nakon što je 4. kolovoza 1920. stiglo povoljno mišljenje civilnog povjerenika iz Pazina, slijedilo je toliko birokratskih poteškoća da mu je uzdržavanje odobreno tek
17. rujna 1920., ali mu polovicom listopada još nije bilo ništa isplaćeno. Frankola je stoga krajem listopada 1920. odlučio preseliti se (ne zna se da li privremeno ili ne) u Karlovac, u Kraljevinu SHS, gdje je bio pokrenut Internat za istarske učenike Hrvate. Budući da nije bio nazočan u Pazinu kad je konačno počela isplata, čekovi su se vratili natrag. U ožujku 1921. Frankola je u stvari napisao jedan podnesak kako bi ih dobio.
Frankolino se ime nekoliko puta spominje kao ime jednog od "najžešćih propagandista", pa u tome treba tražiti razlog što je bio predmetom diskriminacije i što su vlasti više voljele da se iseli. Međutim, i dok je bio u Karlovcu, Frankolu su talijanske vlasti i dalje smatrale opasnim, jer je bio uključen u obrazovanje mladih Istrana u Hrvatskoj, a na to se gledalo s velikom zabrinutošću. U rujnu 1920. generalni povjerenik za Veneziju Giuliju Mosconi suočio se, zajedno sa Salatom, s problemom brojnih studenata koji su tražili izdavanje putovnice kako bi mogli nastaviti školovanje na materinskom jeziku u Kraljevini SHS. To je značilo, po Mosconijevim riječima, "izazivati iredentizam" budući da će studenti u Jugoslaviji biti "indoktrinirani" da bi se poslije "politički aktivirali" kad se jednom vrate u Italiju. Mosconi je stoga predvidio niz inicijativa da spriječi studente: ne mogavši im uskratiti putovnicu iz političkih razloga, jer se radilo o osjetljivom trenutku mirovnih pregovora, Mosconi je sugerirao da se diplome iz Kraljevine SHS proglase nevažećima, ili, ako to ne bi bilo moguće, da se barem ubaci takva sumnja putem novinske kampanje. Salata je, međutim, odgovorio da "nijedno od predviđenih ograničenja" ne bi bilo uputno, barem dok se u područjima pod talijanskom upravom ne pobrinu za potpuno srednjoškolsko obrazovanje Slovenaca i Hrvata. Ali, unatoč očito dobrim namjerama Salate, stvari se nisu promijenile. Upravo u rujnu te godine stvarane su teškoće studentima kojima je, nakon što su jednom izašli iz Venezije Giulije, bila uskraćena viza za privremeni povratak u Istru (kao npr. Adolfu Kinkelu, Giustu Klenovazu, Ivanu Mečaru, Tommasu Pamiću, Luigiju Opasichu).
Što se tiče učenika Hrvatske gimnazije, u trenutku njenog zatvaranja bilo ih je 217. Jedanaest njih upisalo se u talijansku Gimnaziju, dok su šestorica dolazila iz talijanske Gimnazije ukinute 1916. Trojica od navedenih jedanaest izjavili su da im je materinski jezik hrvatski. O ostalima talijanske vlasti nisu imale točne informacije: neki su otišli u Kraljevinu SHS, posebice u Zagreb i u Karlovac, dok se mnogi drugi nisu ponovno upisali ni u jednu školu.
Nakon četiri godine, 1922., broj mladića koji su usprkos nastojanjima talijanskih vlasti, odlazili u Kraljevinu SHS pohađati srednju školu, bio je još znatan. Od ukupnog broja zahtjeva za izdavanje putovnica, vlasti su ljeti 1922. izbrojile 63 mladića u odlasku, od čega su 22 bila bivši učenici Hrvatske gimnazije. Predviđalo se da će broj narasti na barem 80, dok su četiri poslije odlučila ostati u Pazinu. 19 Najomiljenija destinacija bio je Karlovac. Slijedili su zatim Zagreb i Maribor. U ovim gradovima, zahvaljujući vlastima SHS, učenici su imali besplatnu hranu i smještaj. Radilo se prvenstveno o gimnazijama i trgovačkim školama, ali u Zagrebu je djelovala i praktična zanatska škola za kovače, potkivače, drvodjelce. U slučaju zahtjeva za putovnicom, talijanske su vlasti nastojale uvjeriti roditelje, da ostave svoju djecu na Pazinštini, obećavajući im besplatno mjesto u talijanskom Konviktu u Pazinu. Stalni napori vlasti za pokretanjem izgradnje i zatim za proširenjem Konvikta, koji je ugošćivao učenike talijanske Gimnazije, zapravo su očit znak nastojanja da se ponudi prostor i učenicima koje se željelo zadržati u Istri, kako bi se izbjeglo njihovo školovanje na hrvatskom. U nekim slučajevima roditelji su stvarno odustajali od slanja djece u Hrvatsku. Talijanske su se vlasti ustvari bojale trenutka u kojem bi ovi učenici postali učitelji, liječnici, odvjetnici ili službenici. Predvidjele su da bi se barem polovica njih vratila u Istru i tako na neki način vršila propagandnu aktivnost protiv Italije.
Na odluke učenika, prema informacijama u posjedu talijanskih vlasti, utjecali su prvenstveno ekonomski razlozi. U prilog izbora školovanja u Hrvatskoj išla je spomenuta prednost dobivanja besplatnoga školovanja i konkretna perspektiva zapošljavanja u javnim uredima Kraljevine SHS. Civilni povjerenik iz Pazina priznavao je da roditelji svoju djecu šalju u Hrvatsku "s namjerom da (im) pruže obrazovanje za potrebe života, što je teško postići u Istri, bilo zbog nedostatka sredstava, bilo zbog njihovog nedovoljnog poznavanja talijanskog jezika". Izbor je ocijenjen "spontanim", iako se nije isključivala "prisutnost jugoslavenskih propagatora". 20
Od 67 učenika koji su u kolovozu 1922. predali molbu za putovnicu, 40 ih je bilo iz Pazina i 27 iz okolnih mjesta (Trviž 2, Cerovlje 2, Lindar 2, Kringa 2, Tinjan 5, Zarečje 3, Žminj 6, Sveti Petar u Šumi 1, Pićan 3). Što se tiče socijalnog statusa roditelja, izvan Pazina prevladavali su poljoprivrednici (22 od 27) nad obrtnicima (2). U Pazinu je bilo 14 neposrednih poljoprivrednih proizvođača, a sitnih posjednika koliko i obrtnika (drvodjelci, gostioničari, krojači, brijači, postolari, jedan kočijaš). Jedan od pazinskih roditelja bio je gostioničar, a jedan sitni posjednik. Petorica roditelja iz Pazina bila su zaposlena kao gradski stražari (2) ili kao željezničari (3). Listu su zaključivali jedan umirovljenik i jedna osoba bez posjeda, također iz Pazina.
Više od velikog broja roditelja seljaka (a u Pazinu obrtnika), na ovoj listi iznenađuje odsustvo intelektualaca i ostalih predstavnika stare hrvatske elite u Pazinu iz predratnog razdoblja. Ne samo da nedostaju profesori i pripadnici slobodnih zvanja, odvjetnici, liječnici, veterinari, nego zapanjuje da su srednji gradski sloj predstavljali samo obrtnici, gradski stražari i željezničari, a nijedan nastavnik i općinski službenik. Odnosno, potpuno nedostaje najškolovaniji dio srednjega sloja. Do Gentileove školske reforme, jedne od prvih velikih "fašističkih reformi", mnogi hrvatski učitelji još su živjeli u kotaru. Može se pretpostaviti da su, osim evidentnog i dokumentiranog odlaska ljudi prema Kraljevini SHS, s obzirom na godinu u kojoj je bila zatvorena hrvatska Gimnazija, neki roditelji, a među njima predstavnici srednjega sloja, prihvatili da im djeca studiraju u talijanskim školama. Ovaj proces postao je očitijim u naprednijoj fazi nazočnosti Kraljevine Italije u Istri. Čak je i jedna istaknuta osoba, kao što je bio sudac Mohorović, premda se i on u izvješćima karabinjera od 1920. spominje kao jedan od hrvatskih lidera koje treba stalno nadgledati, uz direktora Pučkog prijatelja Belanića i bivše zatvorenike Kurelića, Rodića i Frankolu, poslije školovao svoju djecu na talijanskom. Već su 1922. bili očiti napori da se djeca zadrže i da ih se školuje talijanski, što se više pretpostavljalo za one koji do tada nisu bili upisani u Hrvatsku gimnaziju. Civilni povjerenik u Pazinu imao je eksplicitnu uputu stvarati poteškoće u izdavanju putovnica, posebice mladićima koji prije nisu bili upisani u Hrvatsku gimnaziju u Pazinu.
Već u predfašističkom razdoblju, talijanske su vlasti s jedne strane stvarale poteškoće klasi intelektualaca i poticale njihov egzodus, dok su s druge strane pokušavale spriječiti stvaranje novog obrazovanog sloja Hrvata. Nakon što su udaljili i internirali ili prisilili na iseljavanje najznačajnije osobe političke i kultume hrvatske elite, nastojali su spriječiti i razvoj srednjega hrvatskoga sloja. Usporedimo li opisane probleme u školstvu s problemima u javnim službama, konstatirat ćemo da su Hrvati i u ovom slučaju, ako su javno istupali protiv novoga stanja stvari ili ako su bili politički aktivni, u početku ipak ostajali u službi. No, kako je vrijeme odmicalo, bez nekog procesa čistke širokog opsega, kao što je onaj proveden tijekom 1919., broj slavenskih službenika postupno se rušio pod utjecajem pojedinih postupaka kao što su preseljenja, ranija umirovljenja, otpuštanja zbog poteškoća prilagođavanja sredini, zbog internih sukoba ili možda zbog sigurnosnih razloga. Temelji srednjega hrvatskoga sloja u Pazinu nisu bili čvrsti. On se formirao tijekom posljednjih desetljeća 19. stoljeća i velikim je dijelom svoje postojanje dugovao državnim zaposlenjima. Službenici, funkcionari vojske i policije, nastavnici, predstavljali su kostur srednjega hrvatskoga sloja, kojim su na Pazinštini Hrvati na kraju nadvladali Talijane. Hrvatski politički vođe su, kao i za Talijane, bili odvjetnici i proces društvenog izjednačavanja između Hrvata i Talijana bio je u tijeku, ali nije još bio završen. Talijanska je elita još prevladavala u području slobodnih zanimanja i trgovine. Isključujući ili samo diskriminirajući hrvatsko stanovništvo iz javnih službi, minirane su same osnove egzistencije srednjega sloja hrvatskoga jezika u Pazinu. Nakon što je nestala državna služba kao izvor egzistencije za Hrvate iz grada, mnogi su bili prisiljeni emigrirati. Zatvaranje Gimnazije u Pazinu je u tom kontekstu. Premda se u razmjeni priopćenja među različitim institucijama vlasti ne može pronaći precizna i svjesna namjera u tom smislu, jasno se uočava početak politike denacionalizacije, koju je možda automatski donijela jedna nacionalna Država, izgrađujući se na ostacima jedne multinacionalne Države. Na brzinu je isprovocirano udaljavanje nastavničkog kadra, potencijalno opasnog kao političkog, kulturnog i socijalnog uporišta za seosko stanovništvo. Na dugi rok nastojalo se spriječiti ovaj proces samoživotnosti srednjega hrvatskoga sloja koji je pokrenut postojanjem Hrvatske gimnazije.
S talijanskog prevela mr. Nedjeljka Balić-Nižić
