Dobrila
Ter ti sinko, govoriš kako i mi,
je reka stari z Savičente dohažajući viti
biškupa Juru Dobrilu u Porieč,
mirakul svega svita,
našega čovika štute glave i vielike časti
koji po našu maši mašu, libre piše.
Oče, budi volja tvoja
libar mu hrvacki se štije
na križini siela,
ljudi se vade pismo po našu.
Moliti Boga, Isusa Krišta, Svietu Mariju Majku Bojžu,
Duha svietega i Sve Sviete,
u vieliken strahu prid unima na ziemlji i unima na nebu,
ni boga za nje, ma je vraga,
i ljudi su manje ljudi ud blaga.
Molitva je za moliti
samo, pak, moliti i znaju hlapci i koloni,
moliti, trpiti, mučati, niš ne znati.
Morati,
darovati, dugovati, plaćati,
niš ne imati.
Molitvenik Dobrile je za znati štiti,
glavu prosvitliti
pravici se naputiti
zlo znati potrpiti
i ga zatrti.
Te pute
muči, muči! Delaj i muči, muči i delaj,
šljute,
šćavo!
Ljubni gospodinu ruku, pasto, ko ti reče,
sprigni se, klekni,
ko te pieče ubrni plieće, klekni, sprigni se i spriginji,
ko moreš,
dokle ti ne pukne hrbat,
bugari potiho za suoje i za te,
besidu znaš i znaš ki je naš,
mili muoj brat.
Kad dopreš usta pomuoli se,
ko dopreš usta
rieč ča tuka,
ter znaš ki je zduol i ki je zguor,
rieči vajka da, nikad ne,
ši šinjor!
Na uven svitu čovik se muči,
i to je ud starine i neka bude tako,
bojži sine,
trpiti je za šćavune,
zapovidati za Latine.
I se rodi z roda šćavunskega ta Jure Dobrila,
bistra glava,
a ča `š drugo ud siromahih,
i širi naput,
i širi pismo i libar,
gori glavu, čoviče, govori,
dileći libar, šuoldo, besidu za debule ud jakih,
jiena je nebieska milost i jiena je bojža strila!
I dicu našu siromahu
u škuole,
i pomoći potribnen,
i reći ča je za reći,
u Porieču,
u Trstu,
u Bieču,
i "Našu slogu" pomoći štampati,
širiti naše beside,
pokazati svitu da i šćavi vride
za pensati i račune delati,
a ne samo za kopati.
Ime Jure Dobrile zvoni po Istri,
ga nose bile vile na široko,
a težačko oko pripozniva slovo,
gleda visoko, dimboko,
dreti prida se,
ne da drugo naš čovik na se.
Milan Rakovac